Dobizam

Dobizam (tzv. ageism) ili diskriminacija po dobi je prisutnost negativnih stereotipa i nejednako postupanje prema osobama s obzirom na njihovu dob. Kao pojava je prisutan u mnogim sferama društvenog života, osobito prilikom zapošljavanja i na radnom mjestu. Prema Izvješću pučke pravobraniteljice iz 2017. godine, radnici stariji od 50 godina imaju daleko veću stopu rasta nezaposlenosti, u odnosu na druge dobne skupine. Teško im je pronaći posao, a ako ga izgube, šanse za povratak na tržište rada su minimalne i gotovo je sigurno da će ući u kategoriju dugotrajno nezaposlenih osoba.Tom trendu pridonose i uvjerenja poslodavaca o starijim radnicima kao o ekonomskoj snazi u koju se više ne isplati ulagati, kojoj nedostaje energije i motivacije, strah od češćih bolovanja,veća izdvajanja za socijalno i zdravstveno osiguranje, nedostatak fleksibilnosti i privikavanja na promjene, sporije učenje novih tehnologija itd. Sve češće se mogu naći diskriminatorni oglasi za posao u kojima se navodi dobna granica potencijalnih  zaposlenika.

Radnici stariji od 55 godina dobivaju suptilne i manje suptilne poruke kako je njihovo vrijeme na tržištu rada isteklo i da je vrijeme da odu u mirovinu. Poslodavci pribjegavaju različitim metodama kako bi se riješili starijih radnika i eventualno umjesto njih uzeli studente ili mlade osobe s Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koju mogu zaposliti uz državne poticaje. Izmjenom pravilnika o radu ili sistematizacije radnih mjesta, na jednostavan i zakonit način ukidaju se radna mjesta starijih osoba. U ugovorima o radu kao mjesto rada određuje im se područje cijele Republike Hrvatske pa ih se tako raspoređuje na rad u mjestima udaljenim od mjesta stanovanja bez naknade putnih troškova, zbog čega su primorani dati otkaz ili čak dobiju otkaz jer ne mogu putovati na raspoređeno mjesto rada.Nad njima se vrši mobbing i diskriminira ih se kako bi sami dali otkaz i otišli, a poslodavci izbjegli plaćanje otpremnine. Znanje i iskustvo starijih radnika se ne cijeni niti vrednuje kao zalog generacijama koje dolaze, nego se prema njima ophodi kao prema potrošnoj robi čiji je rok trajanja istekao i koje se treba što bezbolnije riješiti.

Tako imamo slučaj 61-godišnje radnice nad kojom se vršio mobbing i diskriminacija kako bi sama dala otkaz, iako je cijeli svoj radni vijek provela kod istog poslodavca i očekivala da će tamo dočekati i mirovinu. Na njeno mjesto poslodavac će vjerojatno zaposliti studenticu ili mladu osobu za koju će dobiti poticaje od države, a ona je izgubila svoje radno mjesto i otpremninu koju je trebala dobiti odlaskom u mirovinu. Ili slučaj 58-godišnjeg radnika kojem su oduzeti svi poslovi nakon povratka s dugotrajnog bolovanja te ponuđen sporazum o prestanku ugovora o radu, potpisivanjem kojeg gubi pravo na puni iznos otpremnine.

Odlaskom u mirovinu poteškoće starijih osoba postaju sve veće. Loše financijsko i materijalno stanje uzrokovano iznosima mirovina koji su nedostatni za normalan život, čime ih se gura na granicu siromaštva. Digitalizacija društvenih i javnih usluga koju ne mogu pratiti jer mnogi nemaju računalo niti se znaju njime služiti, zbog čega ne mogu koristiti različite pogodnosti (e-građani, informatizirane bankarske usluge, popusti na online kupnju itd.). Sklapanjem ugovora  o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, u nadi da će imati kakvu takvu sigurnost, nerijetko budu prevareni. Često budu izolirani i zlostavljani od strane vlastite obitelji, zbog čega razviju osjećaj bespomoćnosti i usamljenosti. Sve to stavlja starije osobe u nezavidan položaj i dovodi do sve veće marginalizacije u društvu.